Just a minute, while I reinvent myself.

Just a minute, while I reinvent myself.

понедељак, 9. јун 2014.



Hiljade je galaksija u univerzumu. U našoj- trista milijardi zvezda. Trista milijardi malih blistavih sunaca što svaki dan okružuju jednu jedinu planetu koja vrvi od života. U njoj- jedno jedinstveno 'JA'- čestica upakovana u slobodu da sa njom radimo šta nam je volja.
Al’ pomisli čovek da je sićušan u tom velelepnom svemiru. Da je sićušan čak i na sopstvenoj planeti; ipak ovde ima i nekoliko miliona drugih “JA”, premda ništa više ili manje značajnih od svake druge čestice.
 Ja postojim kao jedno malo, nevidljivo zrno zatrpano u beskrajnom prostoru. Obeshrabrujuća pomisao, zar ne? Da li zbog sopstvene gordosti uzrokovane tom mišlju da sam beznačajan, da me zvezde ne posmatraju sa onakvim divljenjem kakvim ja posmatram njih, ili zbog neizmernog strahopoštovanja prema tom beskraju, saznanje o mojoj malenkosti najednom mi izmakne tlo pod nogama, ostavljajući me oči u oči sa agonijom zbunjenosti.
Okuražiti se, drznuti se da promenim nešto, neki deo svog postojanja, deluje mi kao neostvariv, svetlosnim godinama udaljen cilj.
Kako promeniti išta, kada postojimo u vrtlogu ustaljenih ciklusa koji nijedna sila ne može promeniti? Kako promeniti išta, kada smo i sami sklop ponavljanja? Svaka naša ćelija, svaki njen delić svakog trenutka obavlja istu, predodređenu mu funkciju.
Sinteza, razgradnja, energija.
Kraj. Početak.
Sinteza, razgradnja, energija.
Sadimo drvo znajući da će svake godine procvetati u isto doba, dati plod u isto doba i odstraniti svoje listove u isto doba kao prethodne godine.
Gadno je breme ta navika.
Kako onda promeniti večni dan? Kako dodati 2, 3 ili 20 sekundi u jedan minut? Minut od iskona postoji kao minut, i njih tačno 60 će sačiniti sat, koji će zatim sačiniti dan, i sve će se ponavljati dok Sunce u svoj pasoš ne stavi još jedno putovanje po Začaranom krugu. Neznatan je uticaj ljudske malenkosti na to.
Kao večiti saputnici sede mi ova saznanja na ramenu, pokušavajući da me ubede u besmislenost mojih dela. Ne znaju da sam, kroz godine i godine posmatranja ovog sveta, i sveta u svojoj glavi, i svetova izvan našeg sveta, shvatio i da traženje smisla u tom besmislu i nije baš tako uzaludno. Ne znaju da sam već pronašao sebe u njemu. Ne znaju da svi mi,čestice i kosmičko zrnevlje, jesmo jedan nezamenljivi deo tog beskraja; da od svemira dobijamo po jedan kutak koji je,iako uzan i skroman, u potpunosti naš.

Tako se ja odlučih  zasvagda nastaniti u tom svom kutku na jednoj jedinoj planeti koja vrvi od života, u jednoj od hiljadu galaksija optočenih svetlom, shvativši koliko su ovde pogodni uslovi za život. Pređoh stotine svetlosnih godina u jednom uzdahu. Možda ovo maleno “ja” ipak ne može menjati prostor, vreme, univerzum i istoriju, ne može menjati životne procese. Kako god bilo, sa onim vulkanima koje imam u svakom svom atomu i pokretačkom snagom ostale prašine nalik meni, znam da mogu svojim postojanjem, svojim mislima, delima i odlukama biti neočekivana varijacija u večitim ponavljanjima, biti zrno značajnije od prosečne zvezde.




Нема коментара:

Постави коментар